Put u Kelso (2) - TALIJANSKI DANI
Nismo baš bili uvjereni u sigurnost naših vozila. Samopouzdanje bilo nam je opasno poljuljano. Govorile su to i izjave u Deninu televizijsku kameru pred kojom se nije namještalo, već govorilo iskreno. No, prolazimo polako Veneciju, talijanski vozači od čuđenja, gledajući naša vozila, nemaju vremena niti ispuniti tradicionalni talijanski vozački folklor popraćen izmjenom srednjega prsta jedne ili druge ruke.
No, veseli razgovori i smijeh na doživljaje koje smo do sada prošli pokazali su jedno: naši su strojevi preboljeli tremu velikoga puta, kako bi moja draga baka Zdenka, na čistom brodskom rekla:''...reisenfiber..!'' (putna groznica). BROOM i BEBICA sve zadovoljnije pokazuju neutaživu žeđ za otvorenom cestom (...navigare necces est...).
Naš prvi veći odmor stigao je u kasnijim poslijepodnevnim satima, kada smo slavodobitno i po velikoj vrućini ugledali prekrasno malo mjesto na velikom jezeru:
Stigli smo u Desenzano de Garde, na Lago di Garde. Imponzantna veličina jezera, veseli parobrodi, stranci, ulični glazbenik na harmonici potpuno su potisnuli svaki osjećaj utučenosti, otvorili nam srca, pa je Hegel čak odlučio bućnuti umornih 110 kila u vode veličanstvenog Lago di Garde. Ostatak je osjećao neku prisnost s malenim Desenzanom, parlajući talijanski koji smo samo mi razumjeli, ali smo i dobivali sve što smo željeli. Našli smo čak i Internet caffe, poslali prve snimke kući, Željku Klindžiću koji je bio naš back up u Slavonskom Brodu (SB-on line) i bio šesti član posade. Malo sam se osjećao kao Neil Armstrong kad je sletio na Mjesec i poslaprve snimke. Bio je ovo mali put po majčici Zemlji, ali veliki za nas i naša 2cv vozila.
Desenzano je gradić koji je procvao u doba Langobarda s bogatom poviješću kojom i danas odiše. Pa ako ikada krenete sjevernom autostradom, prema Piemontu, Milanu ili Torinu, prije Verone svakako skrenite s ceste. Tek desetak kilometara i naći ćete se u drugom svijetu.
Dva, tri sata boravka u turističkom raju bila su dovoljna za zadovoljstvo kretanja na put. Odlučili smo malo duže u noć voziti kako bi nadoknadili izgubljeno vrijeme u slovenskim popravcima.
Moram spomenuti kako me je umor savladao. Udobno sam se zavalio na zadnje sjedište i zadrijemao.
Oko 20 sati osjećajem starog putnika shvatio sam da nešto ide pogrešno...moj kum i suvozač Deno i njegov navigator Stari mačak Tom jednostavno se nisu snašli u moru znakova na prilazima Milanu, ceste su se radile, i hrabro nas poveli prema središtu da bi vidjeli toranj RAI-a (šala poznata sudionicima). Šljusak je tvrdio kako smo napravili međunarodni incident pojavivši se sa ''grbavcima'' u središtu i sjedištu sjevernotalijanske kulture i industrije.
Nekako smo se iskobeljali, svima će do kraja života ostati tajna kako, i vratili na autocestu prema Novari. Lutali po selima oko Novare hrabro misleći kako ćemo naći jeftiniji hotel u malom mjestu. Niti jeftiniji, niti smo našli hotel.
Pola dva u jutro, doručak na mom krevetu u hotelu u Novari.
|
KOMENTARI i REAKCIJE ČITATELJA (do sada: 0)
|
|
|
|
