Put u Kelso (4) - VELIKA ZEMLJA FRANCUSKA
(iliti ''...osvajanje Normandije u obrnutom smjeru...'')
Cijeli smo jedan dan lutali francuskim cestama prelazeći tu veliku zemlju polako. U jednom trenutku dosadilo nam je putovanje auto cestama i uzeli smo smjer prema Orleansu seoskim cestama. Zaista neopisiv doživljaj. Divno uređena sela, puna cvijeća, čisti, mali trgovi, bezbroj mostova i rječica. I onda lagani ulazak u Orelanes. Grad toliko bitan za francusku povijest i kulturu. Demoralizirana vojska francuskog kralja Charlesa I u okolici toga grada našla je novog vođu, krhku djevojčicu Jean d'Arc, kroz koju je, navodno, govorio sam Bog. Njegove poruke i njena vjera podigli su moral francuske vojske i ona je odbacila nadmoćne Normane.
Kasnije, naravno, Englezi su je uhvatili i željeli mijenjati za bogatstva i teritorije, međutim slabi francuski kralj ju je žrtvovao i ona je spaljena na lomači kao vještica, a pepeo joj je prosut Seinom. Mi smo, pak, zašli u katedralu Svetoga Križa, velebno zdanje koje je kroz povijest nekoliko puta gorilo, bilo rušeno do temelja da bi u 18.stoljeću zasjalo u punom sjaju kakvim i danas doživljavamo tu impozantnu građevinu. Katedralom dominira oltar Ivane Orelanske kojoj se utječu vojnici. Inače, kada izađete iz katedrale valja vam pogledati desno preko trga i uočiti dugačku, onižu zgradu raznih boja. Tada ćete vidjeti najstariju gradsku vijećnicu na svijetu koja još uvijek služi istoj svrsi.
Popili smo kavu, pivu, kupili baggete (''francuski kruh'') i krenuli put Le Manesa nadajući se naći kakav smještaj. Međutim sudbina je htjela da još jednu noć dočekamo u automobilima. Slobodnih mjesta nije bilo u tri grada. Vozili smo do kasne noći, ili ranoga jutra, i onda mrtvi umorni pozaspali u autima koji su se pokazali i spretna spavača kola. Jutro nas je dočekalo jasnijim izričajem. Bili smo tek desetak kilometara od normandijske obale, konačnog cilja u Francuskoj. Danas je inače nedjelja i osvanuo je bistri sunčani dan. Brza okrjepa i kava te pravac Saint Marie Igles. Nešto ranije skrenuli smo, vođeni putokazima prema impozantnom nekoliko metara visokom spomeniku Dwighta Eisenhowera, genijalnom vojnom strategu koji je u nekoliko dana iskrcao više od pola milijuna vojnika na obale Normandije, gdje su Nijemci te 1944.godine najmanje očekivali udar. Samo u prvom valu najvećeg desanta u povijesti ratovanja iskrcano je oko 130.000 vojnika. Na žalost velika operacija odnijela je i puno života. Normandija je ispresijecana memorijalnim grobljima. Najveće smo posjetili i mi.
Duboki dojam na nas su ostavili nadgrobni spomenici neidentificiranim herojima koji su ostali na plažama Normandije. Na njima je jednostavno pisalo: ''Poznat samo Bogu''!
Uskim seoskim cesticama stigli smo i na željno očekivani cilj, zbog kojega smo se svi strašno uzbudili. Točno 61.godinu poslije velike ratne operacije zaustavili smo Daka i Dyanu na Omaha Beachu, plaži koja je prva doživjela saveznički desantni udar.
Gazili smo obale koje su pretrpjele strašne prizore kako bi se mi danas slobodno mogli kretati Europom bez granica. Minuti šutnje prolazili su dok smo razgledali bunkere, prevrtali kamenje…I uočili kako te plaže danas ipak ostaju samo turistička meka za hotele s najviše zvjezdica. Polako smo krenuli prema kraju francuske pustolovine. Malim normandijskim cestama koje su vodile uz obalu Atlantika, probijajući se kroz gužvu sajmenog dana u gradićima i selima, stigli smo i nadomak Caleisa. To je odskočna daska za desant na lijevu stranu kolnika. Nakon četiri dana puta, 2500 kilometara europskih cesta, pripremili smo se za skok preko Kanala La Manche, odnosno Engleskog kanala.
Formalnosti ukrcaja i viznoga režima trajale su manje od 20 minuta i oko jedan po ponoći prestajala je francuska pustolovina. Počinjao je zadnji dio puta. Sada smo već skoro bili sigurni kako ćemo toliko željeni cilj dostići, Kelso, Scotland…
|
KOMENTARI i REAKCIJE ČITATELJA (do sada: 1)
|
|
|
|
