Naspavani, otuširani, nahranjeni u punoj brzini od 80 km/h izletjeli iz Novare i krenuli put Torina. Na prilazu kojeg se naravno sve radilo i kopalo, pripreme za Olimpijadu, pa smo, naravno, i tu zalutali, točnije tražili prečac kroz središte grada prema dopodnevnom cilju, gradiću Val di Sussa. Fer play igre radi, ipak smo u olimpijskom gradu bili, za ovo gubljenje zaslužan je voditelj ekspedicije tj. Sikkhy tj.JA.
Nešto manje peripetija bilo je tijekom vožnje prema Sussi, kroz sela. Osim što je moja malenkost u svom razmišljanju previše razmišljala pa sam nas vratio na auto cestu, ali i dvadesetak kilometara unazad. No, to nam je pomoglo da ponovno složimo sive, žute i izduljene face koje su mogle značiti samo jedno...zabrinutost!
Ne, s motorima je sve bilo uredu, ali s brdima nije štimalo. Dak (BROOM) je jedva vukao na usponima od 6%, a mi smo se spremali preči uspon od 8-11% prema Brianconu i Gapu, cilju toga dana. Na benzinskoj crpki kod Susse gotovo da nismo rekli niti riječi, vrlo zabrinuti. Naime, shvatili smo kako smo pretovareni.
No, ovdje jesmo, ''...navigare necces est..'' (ploviti se mora) i ostale su nam, kako je to moj kum Deno dobro rekao:''...tri varijante! Prva je ostaviti dio opreme u podnožju prijelaza, pa odvesti ljude gore, vozač se vraća sam po opremu, ili jednostavno ostaviti dio opreme u kontejnerima za smeće, ili treća varijanta je, zaletjeli se pa dokle ide! Čini mi se da ćemo napraviti ovu treću varijantu...!''-govoraše Deno. I bje upravu!
Gas, do četvrte, pa treća, pa druga...pa kolona, kolona, kolona na usponu od 9%! Francuzi zatvorili jednu stranu ceste jer tobože popravljaju nešto! U jeku turističke sezone (srpanj 2005)!!!??? Je li moguće?! Stvarno smo im svašta rekli! Nakon pola sata u koloni i pomicanjima od po 100-200 metara, shvatili smo da to ne bu išlo. Motori su nam se grijali, pakne proklizavale od napora, sajla ručne kočnice se užarila. Okret! Prvi pokušaj prelaska ne uspio! Krizni stožer u nekom hotelu u Val d' Sussa. Stari mačak je to izrekao u jednoj rečenici, gledajući nas:''... pet ljudi, dvije karte, jedan prolaz...!''
Nema druge, nego krenuti prema Francuskoj jedinim realnim prijelazom, kroz tunel Freujes, čuveni prijelaz i tunel. Dvadesetak kilometara do tunela i saznanje kako je tunel zatvorene, jer sada Talijani rade nešto. Olimpijada je pred vratima (nikada mi ta Zimska olimpijada nije bila simpatična, i da nema naše ''Snježne kraljice'' uzalud vam trud svirači).
Prilično potišteni stajasmo na nekoj lokalnoj benzinskoj pumpi. Shvatili smo kako bi se morali vraćati i 400 kilometara da bi se probili prema Francuskoj i dalje...
No tada Hegel dolazi na ingenioznu ideju, ugledavši neki sitnu, malu cesticu nedaleko od nas... na karti nalazimo prijelaz preko vrha i jezera Mont Cenisio. A i uspon je tek 8%. Što nas je ohrabrilo!
Podnožje, zalet, grad, brdo, uspon...uspon...uspon...prva brzina-20 km/h...uspon 9%...uspon 11% i tako više od 30 kilometara. Dakle u prvoj, 20 km/h, motor urla kao da će se razletjeti svaki čas, zavoj do zavoja, neki i pod više od 90 stupnjeva zaokreču. Hegel je s Dyanom (BEBICA) malo odmakao, ali naš Dak (BROOM), jedva se penje (unutra smo nas trojica – oko 300 kg i još barem 100 kg opreme i hrane). Veza nam javlja da je malo ravnije, kilometar – dva ispred nas. Stajemo i otvaramo haube. Kava, usiljeni smijeh koji je zamijenio muklu tišinu tijekom vožnje, i razmjena iskustava:
ŠLJUSAK:''Boga mi ovo je stresno! Ja sam mislio na dva zavoja, kako ste se nagnuli, ćete se prevrnuti! ''
OLD CAT TOM: ''Ja samo to mislio na šest zavoja!''
Nastavljamo, sve u nadi kako je ovom stresu gotovo kraj!
No u nadi je spas, a nada je kurva!
Jer...slijedilo je dugih 50 km prijelaza i uspona, zavoji su postajali sve oštriji, uspon sve veći. U jednom trenutku iznosio je punih 18% Znoj se nije više cijedio s nas. Izgledali smo kao vodoskoci!
Hegel je ponovno odmaknuo! I dok smo se mi u Daku klatarali po zavojima, oštro se naginjući lijevo i desno nad provalije i litice, u sekundi smo shvatili kako je kamiondžija koji nam je išao u susret niz brdo, izgubio kontrolu nad kamionom i debelo prešao na našu stranu. Mahinalno sam auto povukao skroz uz rub ceste, zašavši lijevim kotačima iza ruba, stvorio sam prostor od 10-tak centimetara, kroz koji se kamion uspio provući i savladati zavoj. Tišina u našem autu postala je još veća!
I onda...na rubu živaca, stotinjak metara pred nama, a sada smo već u Francuskoj, ugledasmo našu prethodnicu, Šljuska i Hegela, kako stoje pored ceste na parkingu i veselo mašu. Shvatili smo! Na vrhu smo uspona, na točki od koje se ide prema dolje!
Strava u Alpama bila je na samom kraju. Pred nama su se prostirali vrhunci i prekrasno planinsko jezero Mont Cenisio.
Vrući motori predstavljali su potajnu opasnost za kočnice divot automobila, pa smo ih ponovno hladili dobrih pola sata!
Silazak s Alpa koji je bio stresan, ali sada više ne toliko. Osim što su nam možda mogle otkazati kočnice ili smo se mi u Daku mogli prevrnuti zbog težine...ali nismo na ovaj put krenuli misleći da se vozimo u ekonomskoj klasi Croatia airlinesa. Dugotrajni odmor potražili su u starom francuskom gradiću punom prekrasne alpske arhitekture, Lanselburgu, dijelu nacionalnog parka Vannoas, tek 30.tak kilometara od čuvenog Val di Serra.
Okrenuli smo prema Lyonu, u koji smo, naravno, zalutali!
Noćni odmor pronašli smo parkiralištu kod Auxera! U jutro smo s novim francuskim prijateljem Jean-Francoisom iz francuskih Alpa, razgovarajući, on ima čak sedam 2cv-a, saznali kako uspon kojim smo prošli nikada niti jedan 2cv nije savladao. Prije 10 godina jedan je pokušao, ali mu se motor razletio na pola. Ludilo!
Počinje francuski dio pustolovine!
| |
|
Printed from: http://www.2cvhr.org/ |