Uvijek uzburkano more, 'raff sea', između Otoka i Europe i te noći našeg prelaska u Englesku pokazalo se opravdanoga nazivlja. Gore-dolje, lijevo, desno. Odlučili smo po pristajanju odmah krenuti naprijed, lijevom stranom.
Zapravo nam se u toj dubokoj vjetrovitoj noći, u kojoj su svijetlila samo lučka svjetla engleske luke Dover, a najveći dio obasjavao je prirodno čudo tog lučkog gradića, ''White Cliffs of Dover'', ''Bijele litice Dovera'', samo po sebi nametalo pitanje:''... pa dobro zašto svi desno, a Englezi lijevo?''
Kažu neki kvazi povijesni podaci da zapravo Englezi voze normalnom stranom, jer je vožnja cestom bila uobičajena lijevom stranom ceste dok nije na povijesnu scenu stupio Napoleon Bonaparte. Naime cijela je Europa vozila kao i Englezi tamo lijevo, onamo desno, osim Francuza. A kada je navedeni iskompleksirani general pokorio cijelu Europu, dekret je jasno ukazao: ''Imade se voziti kako kažem ja veliki imperator malog p..peka, odnosno desno tamo, a lijevo anamo...''
Bilo kako bilo, ova mala misaona digresija povela nas je put čuvene britanske ceste A1, koja je od Dovera, preko tamo nekog sela Londona, vodila ravno na sjever. Već nakon 20-tak kilometara autor ovih redaka, koji je imao neka iskustva u vožnji cestama Velike Britanije i Sjeverne Irske, shvatio je kako to ne bu išlo. Prečesto nam se u retrovizoru gubio Hegel. Umor i neobični običaji učinili su svoje. Već nakon 20-tak kilometara silazimo s auto ceste i ulazimo u usnuli, još manji grad,Folkstone.
Prava je pustolovina u pola dva u noći dobiti krevet u gradiću veličine Vinkovaca.Tri smo puta provezli cijelim gradom, a tek treći puta smo, prošavši ponovno pored Grand Hotela, shvatili da na ulazu stoji natpis ''Free Vaccanssi'' iliti po naški ''Zimmer Frie''. Osim neobičnih navika, Englezi su već u prvom susretu s Europejcima balkanoidne podobitelji, s nama, pokazali koliko su čudni. Ako portir koji je otvorio vrat nije bio masovni ubojica, i ako u tom hotelu ima živih, onda sam ja Schumaher. Poznato je da već 2000 kilometara nisam vozio brže od 80 km/h, pa zato nisam navedeni! Mršav, da nije mršaviji mogao biti, duga masna sijeda kosa, oronuli brkovi koje je sila teže privlačila dolje, duboko tamni podočnjaci i sablasno tihi glas koji nas je ispratio do ulaza u naše sobe. No, ništa to više nije bilo važno. Krevet i topla kupka. I duboki san! Toliko duboki da me niti čuveno Tocino hrkanje, koje je jednom zbog svoje snage, prekinulo i koncert ''The Rollingstonesa'', nije smetalo da slatko zaspim na morskom zraku i to sve do 10 sati idućega jutra.
Jutro je donijelo reski morski zrak atlantskih struja, malo kiše, niske oblake i čudesno lijepe ulice i zgrade, te zimsku luku Folkstonea. Kako je bila plima, većina lađica ležala je na boku i na suhom morskom dnu.
Šetnja gradićem raspoložila nas je. Ostaje zapisano mnogo zanimljivosti o tom gradu, no svakako valja izdvojiti kako je ovdje živio i tu je i sahranjen veliki engleski pisac fantastike H.G.Wells.Tu je, kažu, i napisao većinu svojih velikih, ali i proročanskih djela.
Doručak je bio pravi engleski. U tipičnom engleskom dinning roomu, zalogajnici. Dobar, oštar i vruć engleski čaj s mlijekom, fish and chips, ili tost, jaja i slanina i bili smo orni za novi poduhvat.
Pravac sjever, prema Edinburghu i Kelsu.
Tipično englesko vrijeme kao da nas je otklonilo od saznanja da je kraj srpnja. Kiša, vjetar i prohladno. Ceste su ravne, obilazak oko Londona pravi poduhvat, jer je promet golem. No kada smo tunelom prošli ispod Temze, znali smo da smo već polako iza velikog grada.
Na stajalištu iza Londona doživjeli smo još jedno zanimljivo iskustvo. Točnije moj kum i suvozač Denis. Naime, greškom prvog pilota (mene) skrenuli smo na benzinsku stanicu isključivo za kamione, a tamo na parkiralištu autobus pretvoren u frizerski salon. James, vlasnik, dijete je poljskih imigranata, a imao je on i pravi salon u Londonu, no recesija i skupi troškovi ponukali su ga na ovakav potez. Denis nije časio niti časka, trenu niti trenutka, već se ošišao na ''nulericu'' u ovom jedinstvenom salonu. I još ostavio tri funte napojnice. Mislio kum, to je tri kune. Nije kum dugme!
Ostatka puta prošao je gotovo ugodno. Mijenjali su se pejzaži, zanimljive ceste kroz državu. I ceste koje nisu autoputovi imaju četiri trake za vožnju. Pred samom Škotskom, na pumpi, dvoje Francuza divili su se našem Daku, a mi njihovoj ''Mehariju'', Citorenovoj inačici terenskog vozila, Jeepa. Od tog trenutka, pa na dalje nisu se odvajali od nas. Ostalo nam je još nekih 250 kilometara i kod Newcastla okrenuli smo u unutrašnjost. Već je duboko pala noć. Negdje pred ponoć dostigli smo granicu Škotske i Engleske. Obilježena je jednim velikim kamenim obeliskom na kojem, na jednoj strani piše ENGLAND, a na drugoj SCOTLAND. Službeno smo ušli u Škotsku, točnije dio koji Škoti nazivaju Middland ili Scotish Border. Do Kelsa nam je ostalo još 20-tak minuta vožnje.
I konačno, malo pred jedna sat novoga dana, ušli smo u Kelso i ugasili motore na glavnom trgu. Za nekih 10-tak minuta saznali smo od mladih hostesa kako ulaz u dvorac nije daleko i da možemo kampirati pred ulazom. Odvezli smo se pred ulaz u Floors Castle, čiji će travnjaci biti naš dom idućih pet dana. Moram reći kako smo bili prvi na ulazu u dvorac. U skladu s odanim auto običajima Europljana, Hegel je parkirao uz desni, a ne, prema engleskim auto običajima, uz lijevi rub ceste. Shrvani dugom vožnjom pozaspali smo u autima. Iduće jutro prvo nam je pogled pao na dugu, dugu kolonu automobila koji su stigli poslije nas pred vrata 16. svjetskog susreta 2cv vozila. I svi su parkirali iza nas. Uz desni rub kolnika.
Novi dan. Prvi na svjetskom susretu mogao je početi! Zbog velikog broja pristiglih sudionika, organizatori su morali početi s ranijim ukrcajem u kamp na području pet hektara velikog dvorišta Floors Castla, u vlasništvu 16-tog Duka of Roxburgha, sir Guya . Opčinila nas je nevjerojatna luda kolona vozila i nacija. Koliko nacija, tri puta više je čudnih inačica automobila ljubitelji kojih čine najveću obitelj ljubitelja neke marke automobila u svijetu.
| |
|
Printed from: http://www.2cvhr.org/ |