 |
UVIJEK NA PRAVOM PUTU...
nakon prošlogodišnjeg poduhvata petorice Brođana, koji su u svojim 2cv vozilima proputovali Europu, do Edimburgha, ove godine pozvali su i prijatelje...
Prvo objasnimo što su to 2cv vozila. Riječ je o smiješnim, ali čudesnim automobilima koje uglavnom svi znamo kao „spačeka“ ili „dyanu“. Ta dva osnovna modela čuvenog vozila Citroenovog konstruktorskog genija dobivaju tijekom godina „braću“ i „sestre“.
Davno, još 1984.godine proizveden je zadnji iz serije 2cv vozila, no popularnost u svijetu i kod nas ne smanjuje se. Klubovi koji okupljaju zaljubljenike tih automobila najborjnijeg su članstva u svijetu. Svake druge godine svi se nalaze na svjetskom susretu. Prošle godine održan je 16.svjetski susret. Ovaj podatak važan je za našu priču.
Naime, grupa entuzijasta iz Slavonskog Broda po svaku je cijenu odlučila nabaviti takva vozila i krenuti u pustolovinu vožnje automobilima sa zračnim glađenjem, dva cilnidra i tek 602 kubna centimetra zapremine, kroz cijelu Europu, do Kelsa, škotskog gradića koji je ugostio 36 nacija i gotovo 4000 automobila iz cijelog svijeta. Ali to je bilo protekle godine...
Ove, pak, godine „zapalili“ su još nekoliko ljubitelja tih vozila za novu pustolovinu. I tu počinje naša priča...Ekipa je odlučila obići jedan od najljepših europskih krajobraza, Tranislvaniju u Rumunjskoj, dom legende o vampirima i krvoločnom grofu Draculi.
Rečeno-učinjeno i 21.kolovoza 6 2cv vozila i jedno prateće krenulo je na put prema rumunjskoj granici. Kolonu je predvodio DAK, teretna verzija Dyane iz 1983.godine, čiji je vlasnik Silvio Stilinović, s njim se vozio i Zlatko Orešković, navigator vožnje. Drugo vozilo u koloni bio je spaček iz 1974.godine Denisa Čugure. Suvozač je bio Stjepan Šarić. Treća je bila Dyana iz 1968.godine, Mirka Bilešića Gumenog, pravi biser među 2cv vozilima. U tom vozilu bio je i Božidar Krajnović Montrealac, kroničar putovanja. Gost iz Bilja, iz Osječko baranjske županije bio je Krešimir Mazur koji je u svom Geryu, otvorenoj verziji DAK-a, vozio četvrti. Posljedni od starih Citroena bio je GS, Jure Čorka. Prateće vozilo, novi Jumper bio je u rukama obitelji Karešin, tate Vlade i sinova Mihaela i Marjana. Oni su bili čvrsta logistika. Nakon nekih 9 sati vožnje stigli smo pred rumunjsku granicu, gdje su nam odmah uzeli gotovo 70 eura za cestovne vinjete. Kasnije ćete vidjeti kako je to čista pljačka.
Noć smo proveli u najgorem hotelu kojega možete zamisliti u mjestu Oravita (izgovara se Oravice). Oronule sobe, propali kreveti i kupaonice kakve ne nalazite niti u najlošijim željezničkim vagonima. No umor je sve prevladao. Cilj prvog dijela putovanja bilo je rumunsko mjesto Karaševo gdje je većina hrvatskog stanovništva. Hrvati su u Rumunjskoj, naime, autohtona nacionalna manjina koja tu živi gotovo 700 godina. Ima ih oko 7000, a naveći dio živi u spomenutom Karaševu. Primio nas je i zastupnik u rumunjskom parlamentu, Minje Radan, koji zastupa hrvatsku nacionalnu manjinu. Karaševo i Karaševci ostali su nam u prekrasnoj uspomeni. Otvoreni i srdačni, željni kontakata s ljudima iz matice, stalno su bili oko našeg malog kampa pored riječice Karaš. Put nas je dalje vodio prema Sibiu, u središnjem dijelu Transilvanije. Vrlo brzo se potvrdila krilatica kako je to jedna od najljepših zemalja, s najlošijim cestama. Do Sibijua vodio nas je loši planinski put. I to do vrha prijelaza. A od vrha dolje vodio je makadam. Iako je cesta ucrtana kao državna. No, naši stari i robusni automobili gutali su kilometre u drugoj, čak i prvoj brzini. Za Sibiu nam je ostalo dopodne slijedećeg dana. I nismo se pokajali pogeldati grad koji će 2007. biti europska prijestolnica kluture. Takav broj crkava na jednom mjestu gotovo je nepojmljiv, a suživot konfesija i nacija gotovo je neprimjetljiv. Svaka od njih dio je ornamenta Sibiu. Ali pokret vozila prema dubljoj unutrašnjosti mistične Transilvanije natjerao nas je da Sibiu spremimo u sjećanja. Jer...jer, gotovo da nismo vjerovali što nas je čekalo...cestovni prijelaz koji se uzdizao 18 pa i 20% i to do nevjerojatnih 2500 metara nadmorske visine. Tada to nismo znali, ali uspeli smo se na jedan od najviših cestovnih prijelaza, Transfagaraš. Da smo znali, pitanje je da li bismo se odlučili. Svakako valja napomenuti kako smo dobili i pljesak turista koji su s vidikovca pratili naš dvosatni uspon. Pad s druge strane planine vodio nas je ravno u Poenari. Na vrhu brda iznad rijeke Arges uzdizao se krvavi zamak Poenari grofa Dracule. Nastao je nakon što je Vlad Tepeš (Rumunji izgovaraju Cepeš), vrativši se iz turskog zarobljeništva izdajnike svoga oca natjerao na gotovo 200 kilometara dugi marš od rdonog mu Sigshoara do Poenarija, kako bi mu izgradili taj zamak. Naravno mnogi velikaši skončali su na tom putu i tijekom izgradnje. Penjanje do zamka i za nas je bio poduhvat. Do njega, naime, vodi oko 1500 stepenica. No pogled s vrha je vrijedan svakog koraka. Katastrofalne ceste povele su i nas i prema Branu, mjestu u kojem je dvorac nama dobro poznat iz filomva o krvoločnom i seksipilnom Draculi. U samom dvorcu nema niti govora o Draculi. On je tu naime, bio tek četiri mjeseca. Veći dio muzeja u dvorcu posvećen je rumunjskoj kraljevskoj obitelji. No, vašar pred dvorcem nudi vam svu folkloristiku vampira: krvave zube, vino Dracula, maske, majice...Preporučamo vam suvenire nastale u tranislvanskim selima: pulovere od tranislvanske ovčje vune, ručen radove, dimljene ovčje sireve i kobasice od ovčetine i konjetine. Mi smo se, pak, uputili prema Brasovu, jednom od najvećih rumunjskih gradova. U njemu je i sjedište Trasnilvanske filaharmonije. Tu su svirali Lizst, Brhams i mnogi drugi. Brasov je poznat i po svom noćnom životu. Sedmi dan puta doveo nas je do Sigshoare, rodnog mjesta Vlada Tepeša. I danas postoji kuća u kojoj je rođen grof Dracula. Dracula je inače obiteljsko ime koje je dobio njegov otac postavši pripadnikom viteškoga Reda Zmaja, u koji su primana samo najveća imena tadašnje Europe. Dracula u doslovnom prijevodu znači „Mali zmaj“. Sigshoara (Sigešvar) je zaslužila pozornost svakog ljubitelja ljepote i arhitekture. Pa i da nije poznat po najslavnijem stranovniku, trebao bi biti poznat kao grad koji od 1191, kada su ga osnovali Sasi, do danas nije promijenio izgled. Želite li uči u stari grad, to će vas koštati 7 eura. Do kraja našeg puta provezli smo se i kroz Arad, sveučilišni grad suvremenog, europskog izgleda.
Nakon 2200 kilometara surove, divlje ljepote Transilvanije, stigosmo kući. Gotovo bez kvara. Taj dio Rumunjske pune kontradiktornosti. Prekrasni gradovi, raskošne secesijske i barokne građevine i sela čiji je siromašni izgled teško i opisati. No tko voli pustolovinu, prirodu i želju pogeldati iz bliza mjesta u Karpatima s kojih su, (je li povijesno točno?), stigli i Hrvati, isplanirat će si put u Transilvaniju i Rumunjsku. Rumunji su srdačni i otvoreni, željni upoznavanja i stjecanja novih prijateljstava. I tko god vam rekao da se teško snalaze s jezicima, mi tvrdimo suprotno. S engelskim smo se gotovo uvijek i svuda snašli.
| |
|
Printed from: http://www.2cvhr.org/ |